Važnost upravljanja tjelesnom težinom kod mačaka s kroničnim bolestima

Ellie Mardell

MA VetMB CertSAM DSAM(fel) MRCVS
RCVS specijalistica za medicinu mačaka

Gubitak težine: Neizbježna posljedica bolesti i starosti?

Gubitak težine vrlo je čest klinički simptom kod mačaka. Osim toga, podmukli i u početku neprimjetni gubitak tjelesne mase kod naizgled zdrave mačke često je prisutan problem koji se uočava, primjerice, tijekom cijepljenja ili rutinskog pregleda. Uz povremene iznimke, većina kroničnih bolesti kod mačaka obično rezultira gubitkom težine.

Uzroci gubitka težine

Mehanizmi gubitka težine u bolesnom stanju su različiti – od onih očekivanih, poput smanjenog apetita ili malapsorpcije, do onih manje jasnih, uključujući kaheksiju. Kaheksija se može povezati s brojnim poremećajima, uključujući karcinom, bolesti srca, bolesti bubrega te određene zarazne bolesti kroničnog tijeka, poput mikobakterijske bolesti.

Kod ljudi se kaheksija definira kao gubitak više od 10% tjelesne težine, što uključuje i nemasno i masno tkivo. Metabolički poremećaj koji se javlja tijekom kaheksije, baš kao i disfunkcija mnogih homeostatskih puteva u bolesnom stanju, može započeti kao koristan, adaptivni odgovor. Međutim, on postaje štetan kada postane dugotrajan i nekontroliran. Kod kaheksije dolazi do ubrzane razgradnje mišića i masti, sustavne upale te neravnoteže u proizvodnji i aktivnosti kataboličkih naspram anaboličkih hormona. Dodatni otežavajući čimbenici kod pacijenta s kaheksijom mogu uključivati smanjeni kapacitet gastrointestinalne apsorpcije povezan s bolešću i/ili dobi, oksidativni stres te potencijalno povećanu brzinu metabolizma u mirovanju zbog upalnog stanja.

Osim toga, sama poodmakla dob dovodi do gubitka težine zbog sarkopenije. Sarkopenija kod ljudi je progresivni gerijatrijski sindrom karakteriziran propadanjem mase i funkcije skeletnih mišića (vidi Wang i sur. 2025. za opsežan pregled). Počinje iznenađujuće rano u odrasloj dobi. Sarkopenija je rezultat smanjene sinteze proteina te promijenjenog staničnog funkcioniranja i hormonalne signalizacije. Neadekvatna prehrana i neaktivnost vjerojatno su čimbenici koji tome pridonose. Stupanj sarkopenije usko je povezan s fizičkim invaliditetom, smanjenjem kvalitete života i smrću. Sarkopenija je uglavnom, ali ne isključivo, povezana s dobi. Kod ljudi, malignitet, reumatoidni artritis, loša prehrana i tjelesna neaktivnost mogu dovesti do sarkopenije, bez obzira na dob pacijenta.

I kaheksija i sarkopenija se nedvojbeno javljaju kod životinjskih vrsta, no odgovarajuće definicije još nisu jasno utvrđene (Freeman i sur. 2012., Saker i sur. 2021., McGrath i sur. 2024.). Dosad smo sporo priznavali ove procese i uključivali ih u našu procjenu zdravstvenog stanja i dobrobiti mačaka. Možda postoji podsvjesna želja da se pred tim zatvaraju oči zbog nedostatka jasnoće o tome kako najbolje kvantificirati i liječiti pad tjelesne težine, a osobito smanjenje mišićne mase.

Bolesti povezane s gubitkom težine kod mačaka

Uz povremene iznimke, kronične bolesti obično rezultiraju gubitkom težine. U većini stanja bit će prisutno više od jednog mehanizma gubitka težine. Kako bismo primijenili najcjelovitiji (holistički) pristup i identificirali sve mogućnosti liječenja uzimajući u obzir sve moguće čimbenike, korisno je prvo napraviti kategorizaciju prema apetitu mačke:

Smanjeni oralni unos

Bol, mučnina ili povišena tjelesna temperatura (pireksija) najočitiji su potencijalni uzroci hiporeksije. Dok se povišena temperatura lako otkriva, bol i mučnina nisu uvijek očiti, čak ni uz pažljivo uzimanje anamneze i klinički pregled. Mogućnost jednog ili oba stanja treba razmotriti kad god je apetit slab. Bol može potjecati s gotovo bilo kojeg mjesta, dok mučnina obično ukazuje na bolest gastrointestinalnog trakta (uključujući gušteraču i hepatobilijarni sustav). Dispneja (otežano disanje) često potiskuje apetit, osobito kada mačka mora disati na usta kako bi dobila dovoljno kisika. Ostali potencijalni uzroci smanjenog oralnog unosa često se zanemaruju. Mačke ne mogu prijaviti promjene ili gubitak okusa ili mirisa koji bi, na temelju ljudskog iskustva u sličnim situacijama, mogli pratiti npr. bolesti usne šupljine ili nosa, virusne infekcije ili kemoterapiju. U određenim se slučajevima susreće izrazita averzija prema hrani, ponekad kao izravna posljedica dobronamjernog, ali neprimjereno izvedenog poticanja apetita. Bolesti središnjeg živčanog sustava također mogu izravno smanjiti apetit, bilo zbog izravnog djelovanja na hipotalamus ili neizravnog utjecaja proizašlog iz promjena u citokinima, hormonskoj ravnoteži i signalizaciji neurotransmitera.

Promijenjeni apetit

Promijenjeni apetit često je oblik smanjenog apetita koji vlasnici, ali i veterinari, lako mogu previdjeti ili pogrešno protumačiti. Mačka koja je inače jela s entuzijazmom, a sada jede pomalo i često, iz nekog razloga ima smanjen apetit. Mačke koje postanu izbirljive ili promijene preferencije prema teksturi ili sastavu hrane, ponovno na neki način izražavaju smanjenje apetita. Drugi uzrok promijenjenog apetita su kombinirani učinci stanja koje uzrokuje povećani apetit s tom istom bolešću ili nekim drugim popratnim poremećajem koji potiskuje želju za unosom hrane. Primjer je mačka s enteropatijom koja rezultira malapsorpcijom i povećanim nagonom za glađu, ali mučnina ili visceralna bol nadvladavaju glad kada je hrana dostupna. Za takve se mačke često navodi da uporno traže hranu, ali jedu malo ili odbijaju ponuđene porcije. Hrana im može ispadati iz usta dok jedu, ili pak žvaču prenaglašenim pokretima, često s nagnutom glavom.

Gubitak težine unatoč očuvanom ili povećanom apetitu

Ovo ukazuje na lošu probavu (maldigestiju) ili lošu apsorpciju (malapsorpciju) hranjivih tvari, gubitak nutrijenata ili hipermetaboličko stanje. Hipertireoza je klasičan primjer hipermetaboličkog stanja. Ostala stanja koja dovode do hipermetabolizma uključuju određene neoplastične bolesti, traumu, kirurške zahvate, sepsu i druge kritične bolesti. Čest uzrok gubitka nutrijenata kod mačaka je šećerna bolest (diabetes mellitus). Nefropatija s gubitkom proteina se javlja, ali rijetko. Bolest crijeva često je praćena blago sniženim razinama albumina u serumu, no to vjerojatno odražava upalno stanje, a ne izrazitu enteropatiju s gubitkom proteina kakva se viđa kod pasa. Egzokrina insuficijencija gušterače, najlakše prepoznatljiv oblik maldigestije, javlja se kod mačaka. Neuobičajena je, ali bi mogla biti nedovoljno prepoznata jer proljev nije uvijek prisutan simptom. Bilo koja vrsta enteropatije (benigna ili maligna) može rezultirati malapsorpcijom, bilo kao izravna posljedica upale ili zbog poremećene pokretljivosti crijeva i/ili promijenjene bakterijske flore.

Uloga kaheksije i sarkopenije

Kahektično stanje može pratiti bilo koju bolest iz gore navedenih kategorija te bi potencijalno moglo biti isključivo odgovorno za gubitak težine kod kronične bolesti bubrega ili jetre, zatajenja srca koje slabo reagira na terapiju, respiratornih bolesti ili različitih karcinoma. Osim toga, kronična primjena glukokortikoida, jednog od naših najčešćih načina liječenja upalnih bolesti koji se također koristi u određenim protokolima kemoterapije, pridonosi kahektičnom stanju, osobito ako se doza pažljivo ne smanjuje kada je to moguće.

Slično tome, sarkopenija se može javiti kod mačaka s neoplazijom, baš kao i kod ljudi. Iako je određena sarkopenija povezana s dobi vjerojatno neizbježna kod svih vrsta, ljude se može potaknuti na ograničavanje gubitka mišićne mase vježbama snage. Uzimajući u obzir najbližu analogiju kod mačaka, neliječena mišićno-koštana bolest poput osteoartritisa vjerojatno će rezultirati ubrzanom sarkopenijom kod oboljelih pacijenata, zbog smanjene razine i opsega tjelesne aktivnosti kao posljedice nelagode i/ili mehaničkog smanjenja opsega pokreta zglobova. Što se tiče sarkopenije povezane s bolešću, paradoksalno, lakše mačke mogu proporcionalno izgubiti više mišića nego mačke koje započinju s normalnom ili prekomjernom tjelesnom kondicijom. Jednostavno zato što imaju manje masti za izgubiti. Ovo naglašava neumoljiv metabolički nagon koji leži u pozadini procesa sarkopenije i otežava naše napore u upravljanju tim stanjem.

Posljedice gubitka težine

Malo je vjerojatno da će mačke uginuti kao izravna posljedica gubitka težine. Međutim, skrbnici obično povezuju zdravu tjelesnu težinu i vitalnost s dobrom kvalitetom života. Nekontrolirani gubitak težine stoga bi mogao povećati razmatranje eutanazije kao preferirane opcije za bolesnu mačku ako se smatra da je nesretna. Pokazalo se da nekoliko bolesti koje uzrokuju kaheksiju rezultira skraćenim životnim vijekom kod mačaka, uključujući karcinom (Baez i sur. 2007.), zatajenje srca (Finn i sur. 2010.) i kroničnu bolest bubrega (Freeman i sur. 2016.). Stope smrtnosti također su povećane kod mačaka s tjelesnom kondicijom ispod normale, bez obzira na uzrok (Teng i sur. 2018.).

Osim toga, postoji niz načina na koje loša tjelesna težina negativno utječe na dobrobit životinje.

Mršava mačka neizbježno ima smanjene rezerve koje bi joj pomogle da izdrži pogoršane ili dodatne procese bolesti. Anestezija se može smatrati složenijom (Redondo i sur. 2024.), invazivne pretrage ili liječenja mogu zahtijevati dulje vrijeme oporavka, a zacjeljivanje rana može biti otežano. Zbog toga može postojati razlog za izbjegavanje odgovarajućih pretraga ili se, ako se one ipak provedu, može očekivati veća vjerojatnost neželjenih događaja.

Čak i kod mačaka koje ne zahtijevaju opsežne intervencije, gubitak težine povezan je s inherentnim smanjenjem svakodnevne kvalitete života. Subjektivno gledano, negativna energetska ravnoteža često je povezana s letargijom i mentalnom otupljenošću ili depresijom. Gubitak nemasnog tkiva (mišićne mase) osobito je štetan jer izravno dovodi do slabosti i umora, što dodatno pogoršava smanjenu pokretljivost. Posljedično smanjenje izražavanja normalnih oblika ponašanja, uključujući timarenje, lov i igru, neizbježno ima negativan utjecaj na emocionalno stanje mačke;

Dermatološki poremećaji mogu proizaći iz smanjenog timarenja; neuredno krzno može izazvati svrbež ili nelagodu, a mačka može negodovati na intervenciju vlasnika ako se pokuša četkanje ili šišanje. Zabilježena je i krhkost kože (Furiani i sur. 2017.).
Za mačke je važno da izražavaju instinktivna ponašanja poput lova i igre. Gubitak tog repertoara ponašanja dovodi do dosade i frustracije.
Pristup omiljenim povišenim mjestima može postati otežan ili nemoguć, što uzrokuje strah, tjeskobu ili razočaranje.
Korištenje posuda s pijeskom može postati izazovnije, što rezultira obavljanjem nužde izvan posude, čime se riskira narušavanje povezanosti između mačke i čovjeka.
Mačka se može više povući u sebe, boraviti isključivo u zatvorenom prostoru ili preferirati ograničeniji teritorij vani, oprezna zbog veće ranjivosti na izazove suparničkih mačaka.
Položaj tijela pri jelu i piću iz zdjelica postavljenih na podu može biti zamoran, što smanjuje unos hrane, dodatno pogoršava gubitak težine i dovodi do gladi. Mačka neće osjetiti normalno zadovoljstvo povezano s osjećajem sitosti.

Na taj se način razvija i "začarani krug", gdje smanjenje mišićne mase i snage dovodi do slabosti i smanjene aktivnosti te potencijalno nesrazmjerno smanjenog unosa kalorija, što zauzvrat pridonosi daljnjoj atrofiji mišića i iscrpljivanju zaliha masti.

Rano otkrivanje gubitka težine

Gubitak težine povezan s bolešću je nenamjeran. Gubitak težine kod mlade mačke ili mačke srednje dobi obično se prepoznaje kao abnormalan i potiče potragu za uzrokom. Međutim, imajte na umu i pretilu mačku koja je na stalnoj, ali naizgled uzaludnoj dijeti, a koja odjednom počne gubiti kilograme. To možda nije vrijeme za slavlje, već signal za provjeru procesa bolesti koji uzrokuje ono što se nije moglo postići samom regulacijom unosa kalorija.

Budući da je određeni gubitak nemasne tjelesne mase neizbježan s poodmaklom dobi, kod starijih mačaka to se često automatski prihvaća kao normalno. No, mogućnost izlječive primarne bolesti nikada ne bi trebalo zanemariti. Gledajući na gubitak težine prvenstveno kao na patološki proces, preporučit će se hitna obrada, bez obzira na dob pacijenta. U jednoj studiji pokazalo se da gubitak težine prethodi dijagnozi kronične bolesti bubrega (Freeman i sur. 2016.).

Rano otkrivanje gubitka težine olakšava dijagnostiku dok je mačka još uvijek fizički dovoljno snažna da podnese pretrage i prije nego što vlasnik postane obeshrabren i pesimističan glede šansi za oporavak svog ljubimca. Alternativno, ako određeni probni tretmani predstavljaju bolju opciju, ostaje dovoljno vremena da se oni provedu prije razmatranja daljnjih pretraga u slučaju neuspjeha, pod uvjetom da su znakovi bolesti rano uočeni.
Budući da progresivna bolest vjerojatno negativno utječe na apetit, rano prepoznavanje patologije moglo bi omogućiti pravovremenu nutritivnu intervenciju (Saker i sur. 2021.). Na primjer, iako bubrežna dijeta nije strogo indicirana do 2. stadija bolesti prema IRIS-u, pacijent bi se mogao lakše naviknuti na promjenu prehrane ako se uvedu mali zalogaji nove dijete dok je apetit još uvijek dobro očuvan.

Osim toga, vraćanje izgubljene tjelesne mase manje je zahtjevan zadatak ako se taj "uspon" smanji ranim otkrivanjem problema. S obzirom na različite patofiziološke procese koji mogu biti uključeni, uvijek je lakše rješavati bolest rano, prije nego što adaptivni metabolički procesi postanu štetni i prije nego što upalni proces postane nekontroliran te prije nego što se utvrde sekundarni učinci bilo koje primarne bolesti koji bi dodatno opteretili zdravstveno stanje mačke.

Zaključak: Nema vremena za gubljenje vremena

Gubitak težine bi uvijek trebao potaknuti potragu za primarnom bolešću. Neobjašnjivo smanjenje tjelesne težine kod pretile mačke ne smije se zanemariti, a gubitak mišićne mase kod starije mačke ne bi se smio automatski odbaciti kao neizbježna posljedica starenja. I sarkopenija i kaheksija imaju izravan negativan utjecaj na dobrobit mačaka, uz specifične štetne učinke bilo kojih primarnih ili popratnih stanja. Kada se otkrije gubitak težine, potrebno je razmotriti i adresirati sve moguće mehanizme koji tome pridonose. Hitna dijagnostika i rana intervencija omogućuju bolju kvalitetu i dulji životni vijek naših mačjih pacijenata.

Baez JL, Michel KE, Sorenmo K, Shofer FS. A prospective investigation of the prevalence and prognostic significance of weight loss and changes in body condition in feline cancer patients. J Feline Med Surg. 2007 Oct;9(5):411-7.

Finn, E., Freeman, L.M., Rush, J.E. and Lee, Y. (2010), The Relationship Between Body Weight, Body Condition, and Survival in Cats with Heart Failure. Journal of Veterinary Internal Medicine, 24: 1369-1374.

Freeman LM. Cachexia and sarcopenia: emerging syndromes of importance in dogs and cats. J Vet Intern Med. 2012 Jan-Feb;26(1):3-17.

Freeman LM, Lachaud MP, Matthews S, Rhodes L, Zollers B. Evaluation of Weight Loss Over Time in Cats with Chronic Kidney Disease. J Vet Intern Med. 2016 Sep;30(5):1661-1666.

Furiani N, Porcellato I, Brachelente C. Reversible and cachexia-associated feline skin fragility syndrome in three cats. Vet Dermatol. 2017 Oct;28(5):508-e121

McGrath AP, Hancock L, Stiers CA, Brejda J, Morris EM. Retrospective analysis of dual-energy x-ray absorptiometry data demonstrates body composition changes with age in dogs and cats. Am J Vet Res. 2024 Oct 11;85(12).

Redondo JI, Martínez-Taboada F, Viscasillas J, Doménech L, Marti-Scharfhausen R, Hernández-Magaña EZ, Otero PE. Anaesthetic mortality in cats: A worldwide analysis and risk assessment. Vet Rec. 2024 Jul 6;195(1)

Saker KE. Nutritional Concerns for Cancer, Cachexia, Frailty, and Sarcopenia in Canine and Feline Pets. Vet Clin North Am Small Anim Pract. 2021 May;51(3):729-744.

Teng KT, McGreevy PD, Toribio JL, Raubenheimer D, Kendall K, Dhand NK. Strong associations of nine-point body condition scoring with survival and lifespan in cats. J Feline Med Surg. 2018 Dec;20(12):1110-1118.

Wang HL, Liu LL, Tan ZY, Zhou Y, Zhang J, Zhai L, Xie Q, Liu RH. Research progress of sarcopenia: Diagnostic advancements, molecular mechanisms, and therapeutic strategies. Exp Mol Pathol. 2025 Aug 14;143:104-992.